Učenice su u sklopu međunarodnog znanstvenog skupa KRŠĆANSKA BAŠTINA I PLEMSTVO U HRVATSKO-MAĐARSKOJ POGRANIČNOJ REGIJI (Christian Heritage and Nobility in the Croatian-Hungarian Cross-Border Region) a u sklopu gore navednog projekta oržale prezentaciju o glogovničkim templarima Skup će se održati na Kalniku 16. i 17. listopada 2010. godine. U svojoj prezentaciji o templarima obradile su njihov život i rad u Glogovnici. No, o ovom tajnovitom i važnom crkvenom redu, najprije su ponudile prikaz koji se odnosi na njegovo osnivanje i djelovanje u Europi. Tek potom predstavljeno je djelovanje templarā čiji su posjedi bili na području Glogovnice. U tom dijelu prezentacije posebnu ćemo pozornost posvećena 1240. godini, kada je, upravo u Glogovnici, održana glavna skupština templarskoga reda. Taj podatak dozvoljava nam tvrditi da su templari s područja Glogovnice

unutar svojega reda imali veliku važnost i bili vrlo cijenjeni. Zato su ukratko objasnile i strukturu templarskoga reda.

U prezentaciji su istaknule i izvore u kojima su zabilježena prva spominjanja Glogovnice, kao i važnost koju je ovo mjesto imalo tijekom povijesti. Osim toga, prikazale su i kulturno-povijesno značenje glogovničke župne crkve Uznesenja Marijinog, kao i povijesno-umjetničku vrijednost župnoga dvora u Glogovnici. Naposljetku obrađen i životopis Huguesa de Payensa, templara iz francuske pokrajine Payen. Svoju prezentaciju završile predajom templarskih posjeda ivanovcima.

Nastavak ovoga projekta održan je u Pečuho od 11-14. veljače a u njoj su također sudjelovali učenici Gimnazije Marta Markov, Mateja Vrbančić, Ivona Borčić, Ana Sokač, Marina Samardžija, Dora Kovač, Rahela Marija Puljavić, Matea Habuš, Ana Međimorec, Kristina Tremski, Kristina Renjak, Antonia Levak, Ivana Katavić pod vodstvom prof. Ivana Peklić i kustosa križevačkog muzeja Ozrena Blageca. Uz nas su bili i učenici Srednje gospodarske škole pod vodstvom prof. Zoran Vrhovca. Prvi dan smo prisustvovali dodjeli maturalnih vrpci i maturalnom balu u Hrvatskoj gimnaziji Miroslav Krleža koja je i bila naš domaćin. Posebno se zahvaljujemo ravnatelju škole Gabor Gyórváriju, koje cjelodnevno vodio brigu o nama. Ova svečanost mi se kao profesoru naročito dopala i možda bi trebalo uvesti u Hrvatskoj. Naime svaki maturant prije zadnjeg semestra dobije vrpcu te se mora lijepo ponašati, a na balu sudjeluju roditelji te se skuplja novac za maturalnu zabavu koja će bit na kraju školovanja.

Drugi dan našeg boravka posjetili smo stru jezgru grad Pečuha a najviše su nam se dojmilo

Rimsko groblje. O pečuh naš sad već prijatelj Đuro Franković piše: Grad Pečuh (lat. Quinque Ecclesiae, njem. Fünfkirchen) nalazi se u južnoj Mađarskoj, točnije u podnožju planine Mecsek. Pečuh je sjedište Baranjske županije i Pečuškog kotara. Kao naselje je postojao još za vrijeme Kelta. Povoljan geografski položaj još mu je u Srednjem vijeku omogućio da se privredno razvije u vrlo kratkom vremenu.

Osim što je bio biskupsko središte, Pečuh je bio sjedištem i brojnih crkvenih redova te svećenika. Istovremeno je bio važno i živo kulturno središte. Naime, za vrijeme kralja Ljudevita Velikog, točnije 1367. godine, u njemu je utemeljeno Sveučilište na kojem učili i nadareni hrvatski đaci iz Slavonije. Tijekom srednjovjekovlja u Pečuhu je djelovalo i više biskupa hrvatskoga podrijetla. Prvi od njih bio je Slavonac Jan Panonije (Janus Pannonius, Joannes Quinqueecclesiensis, oko 1434-1472), humanist, pjesnik koji je stihove pisao na latinskom jeziku, prevoditelj s grčkoga jezika i filozof. Ovom prilikom treba istaknuti da su pečuški biskupi, a napose za vrijeme osmanlijske vladavine (1543-1687), svojom biskupijom upravljali iz Zagreba. Nakon što su Turci bili istjerani iz Pečuha, čak deset posto kanonika bilo je hrvatskoga podrijetla.

Inače, početkom 18. stoljeća Pečuh je u dva navrata bio odredištem u kojega je pristigao veliki broj Hrvata. Štoviše, Hrvati su tada u Pečuhu bili najbrojnije stanovništvo. Ubrzo su osnovali i hrvatske cehove: zlatari, kožari (tabaci), užari, krznari (ćurčije), krojači, mesari i drugi. Pritom je važno istaknuti da su svoje cehovske knjige vodili na materinjem jeziku. U Pečuhu je, a pod upraviteljstvom isusovaca, djelovala i Hrvatska (Ilirska) pučka škola. Do njezina osnivanja došlo je zahvaljujući barunu Ivanu Makaru, jednom od osloboditelja Pečuha od turske vlasti. Naime, 18. siječnja 1690. godine Gradska uprava Pečuha donijela je Uredbu u kojoj je istaknuto da se Hrvatima dozvoljava slati svoju djecu u školu kod isusovaca. Pritom napominjem da se Gradska uprava Pečuha sastojala i od više hrvatskih uglednika. Njezinim članom bio je, primjerice, i utemeljitelj kasnije daruvarske grofovske obitelji Janković, a koji je bio uspješan cehovski majstor, krznar i vinogradar. Dokumenti pisani latinskim jezikom otkrivaju nam i točan datum preuzimanja donacije baruna i kapetana viteškoga reda Ivana Leopolda Makara: »Gradu se predaje jedna stara zgrada zajedno s gruntom za osnivanje pučke (trivijalne) škole sa svrhom da u njoj hrvatska, odnosno ilirska mladež – oba spola – uznapreduje u kršćanskom nauku i u dobru moralu, a za sva vremena predana 26. svibnja 1721. godine.«

Pečuška učilišta naročito su bila privlačna slavonskim i bačvanskim đacima. Na njima su se školovali i, primjerice, jezikoslovac te ilirac Vjekoslav Babukić (1812-1875), koji je podrijetlom bio iz Požege, zatim naslovni biskup u Kalači Ivan Antunović (1815-1888), kao i dvojica Zagrepčana: književnik August Šenoa (1838-1881) i pisac svjetskoga glasa Miroslav Krleža (1893-1981). Da je Pečuh bio kulturno središte hrvatskoga pučanstva, zacijelo nam dokazuje i otvaranje prve privilegirane građanske tiskare. Tiskaru je u drugoj polovici 18. stoljeća, točnije 1773. godine, otvorio Ivan Engel. Ipak, važno je istaknuti i podatak da je za početak njezina rada ponajprije bio zaslužan pečuški biskup Juraj Klimo (1751-1777). Osim da je bio hrvatskoga podrijetla, pretpostavlja se da je ovaj, sedamnaesti po redu, pečuški biskup bio iz sjeverne Ugarske i da mu je prvotno prezime bilo Klimović. Zahvaljujući njegovu djelovanju Pečuh je postao poznato slavističko središte u kojem su djelovali istraživači slavenske prošlosti: József Koller (1745-1832) i župnik u Olasu Juraj Papánek (1738-1802).

Nabrojiti sve hrvatske knjige tiskane u Pečuhu bio bi, smatram, težak zadatak. No, svakako se može zaključiti da je povezanost Baranje i Slavonije s Pečuhom bila vrlo značajna i na polju izdavaštva. Hrvati u Pečuhu bili su, dakle, vrlo dobro upoznati sa stanjem književnoga i kulturnoga života u Hrvatskoj. Od brojnih izdanja otisnutih u Engelovoj tiskari istaknut ću tek tiskanje prve hrvatske liturgijske knjige koju je, pod naslovom Život majke Božje od Marije Agridske, priredio Ivan Velikanović (1723-1803). Spomenuto djelo u Pečuhu je objavljeno 1773. godine, dakle odmah nakon početka rada tiskare.

Uz iznijeto, Hrvati su u Pečuhu utemeljili i svoju čitaonicu te izvodili kazališne predstave. U nastojanju da pripadnicima svojega naroda omoguće još bolju naobrazbu i čitanje hrvatskih knjiga, ugledni Hrvati iz Pečuha su Namjesničkom vijeću u Budimu podnijeli zahtjev za osnivanjem čitaonice. Njihov zahtjev bio je odobren 24. travnja 1839. godine, nakon čega je i uslijedilo otvaranje Ilirske čitaonice. Kao što doznajemo iz 25. broja Danice ilirske od 22. lipnja 1839. godine, za »verhovnog ravnitelja« Čitaonice izabran je ugledni Pavao Aigl, »stolne cèrkve Pečuhske kanonik« te »opat B. D. M. od Rudine«. Inače, u vodstvo Čitaonice izabran je i poručnik Ferdo Rusan (1810-1879). Upravo zahvaljujući Rusanu, a koji se amaterski bavio glazbom i pisanjem pučkih pjesama, 1839. godine je u mjesnom njemačkom kazalištu organizirana i Ilirska večer. Izvedene su hrvatske budnice, a svojim nastupom gledalište je oduševio i Pajo Kolarić (1821-1876), začetnik hrvatske tamburaške glazbe.

U Pečuhu je u drugoj polovici 19. stoljeća započeo i razvoj industrije. Time je počelo jačati i građanstvo. Istovremeno, hrvatski je jezik bivao sve više potisnut i Hrvati su se počeli asimilirati u život Pečuha. Tijekom 20. stoljeća, a napose nakon Drugoga svjetskog rata, u Pečuh je, dolazeći iz raznih naselja, ponovo počeo pristizati sve veći broj Hrvata. Da bi se udovoljilo njihovim opravdanim zahtjevima, kao i, uostalom, zahtjevima hrvatskih institucija, u Pečuhu je 1946. godine utemeljena Hrvatska osnovna škola sa svih osam razreda. Nedugo potom utemeljena je, primjerice, i Katedra za hrvatski jezik, Hrvatski vrtić, Hrvatski klub Augusta Šenoe, Hrvatsko kazalište te đački dom. U Pečuhu djeluje i Hrvatski znanstveni zavod, zatim Hrvatska gradska samouprava, a ponovo se na hrvatskom jeziku objavljuju i knjige, molitvenici te kalendari.

Danas je Pečuh studentski grad s čak šesnaest fakulteta. Prema popisu stanovništva iz 2005. godine, u njemu živi 156.576 stanovnika. Od toga, a prema procjeni predsjednika Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj Miše Heppa, 10.000 stanovnika otpada na Hrvate. Do demokratskih promjena u Mađarskoj (1990) Pečuh je bio poznat po svojim ugljenokopima, rudniku urana, tvornici kože i rukavica, klaonici i preradi mesa te peradi. Za razliku od toga vremena, danas u Pečuhu takvih djelatnosti gotovo da više i nema. Građani su danas u najvećem broju zaposleni u multinacionalnoj tvrtki Nokia.

Treći dan posvetili smo se učenju mađarskog jezika koji nam je uz simpatičnu i zanimljivu profesoricu bio prvo zadovoljstvo. Najprije smo naučili szeretlek= volim te. Popodne je bilo rezervirano za shoping. Četvrti dan učenici su se natjecali u košarci, odbojci i nogometu, rezultat nije važan nego druženje te ga ne spominjem. Navečer su nam učenici Gimnazije Miroslav Krleža priredili kulturno-umjetnički program, a mi smo također svoj dio programa. U programu naročito se istaknuo profesor Vrhovec sviranjem harmonike te učenici Gospodarske škole recitacijama. Od Gimnazijskih učenika istaknuli su se Rahela Puljević, sviranjem na klaviru i Matea Vrbanec recitacijom.

Vratili smo se umorni i obogaćeni novim iskustvom.

Ivan Peklić