POVIJEST GIMNAZIJE U KRIŽEVCIMA

Početak školstva u Križevcima uvjetovan je djelatnošću crkvenih redova: „Svjetjenici, fratri i ini redovnici učahu domaću mladež polag posebne pogodbe pisati, čitati, računati, latinski itd., onda bi istom učenici išli u strane pokrajine na višje nauke. To isto se dakle moralo i s mladežju križevačke okolice sgadjati.“[1] Međutim, Neven Budak upozorava na oporuku Kristofora Konjskog koja svjedoči o postojanju javne škole u Križevcima krajem 15. stoljeća (odnosno 1499. godine kada je oporuka datirana) jer se među oporučiteljevim vjerovnicima spominje i rektor scole crisiensis.[2] To bi ujedno bio i prvi zabilježeni spomen škole u Križevcima, ali i jedna od najstarijih škola u Slavoniji uopće.[3] Antun Cuvaj u svojoj Građi za povijest školstva smatra da su začetnici školskoga života u Križevcima bili augustinci za koje navodi da su križevačku mladež učili čitanju, pisanju, računanju i najvjerojatnije latinskom.[4] Cuvaj svoju tvrdnju temelji na činjenici da su 1626. franjevci na istome mjestu naslijedili augustince i nastavili poučavati mladež početnim naukama, ali teško je reći o kakvoj je vrsti škole bila riječ. Vrlo je vjerojatno da se tu nije radilo o svjetovnoj školi, već školi unutar samostana koja je služila za poučavanje redovnika i redovničke mladeži,[5] a postoji mogućnost da je davala i početne nauke. Upravo je to donedavno vodilo do krivih interpretacija starijih autora, koji su se vodili mišlju da se radilo o javnoj školi, a što su ispravili Renata Husinec i Petar Delić u monografiji o povijesti križevačke Gimnazije.[6] Općenito govoreći, o organiziranijem školstvu u Križevcima ne možemo diskutirati prije dolaska upravo pavlinskih redovnika, o kojima imamo sačuvane pouzdane izvore.[7]

Ivan Zakmardija Dijankovečki

Za dolazak pavlina u Križevce svakako je najzaslužniji protonotar hrvatskoga kraljevstva Ivan Zakmardi. Zakmardi potječe iz Ugarske, o čemu nas izvještava i povjesničar pavlinskoga reda Nikola Benger. Kralj Leopold u diplomi iz 5. rujna 1666., kojom Zakmardiju dodjeljuje barunstvo, kaže: „in patriam tuam Croatiam et Sclavoniam rediisses, quo praedecessores tui ex Ungaria sese transtulerant.“ Zakmardijevi preci nastanili su se u Križevcima u drugoj polovini 16. stoljeća. Njegov otac Petar bio je bilježnik Križevačke županije, a majka Magdalena dolazi iz kuće Filipčića. Djetinjstvo je proveo u roditeljskoj kući, a više nauke, takozvani „humaniora“, završio je u Zagrebu kod isusovaca. Nakon toga odlazi u Olomouc gdje do 1625. postaje magistar filozofije. Vrativši se u Hrvatsku, postao je odvjetnik zagrebačke biskupije, a od 1632. plemićki sudac u Križevačkoj županiji pa mu te godine grof Nikola Esterhazy poklanja čitavu Folkuševčinu i Dijankovčinu, posjede u Svetom Petru Orehovcu i Čvrstecu. Godine 1635. lvan Zakmardi postao je bilježnik Varaždinske županije, a 1636. i županijski bilježnik kraljevstva te se zahvalio na službi plemićkoga suca Križevačke županije 1638. Zatim je izabran za vrhovnoga poreznika, tj. blagajnika Sabora i u komisiju za rješavanje takozvanoga Vlaškog pitanja.

Bitno je ovdje naglasiti da je 1641. izabran odbor na čelu sa Zakmardijem, kojemu je zadano pregledati i popisati povlastice i pravice kraljevstva (privilegiorum regni revisio et regis tratio). Donesena je odluka o čuvanju pravice i privilegije zaključane trima ključima – jedan ključ imat će ban, drugi će imati protonotar, a treći kaptol zagrebački. Time su postavljeni temelji zemaljskomu arhivu. Zakmardi je od 1642. pa sve do kraja života biran za zastupnika u Požunskome saboru. Godine 1643. dao je napraviti veliku hrastovu škrinju u koju su stavljene privilegije. Dana 30. travnja 1644. u Varaždinu izabran je za protonotara Hrvatskog Kraljevstva. Protonotarsku je službu Zakmardi obavljao savjesno i dobro, borio se za hrvatski narod i katoličku vjeru, a osobito je bio protiv privilegija koje su dobivali protestanti. U to vrijeme Hrvatska je bila posebno ugrožena od Turaka pa se Zakmardi, kao poslanik u Požunskome saboru, založio za hrvatske mladiće kako ne bi morali ratovati protiv Njemačke za interese kralja, nego čuvati hrvatske granice. Kao nuncij, uspio se izboriti da Ferdinand III. izda svečanu diplomu Hrvatskomu Kraljevstvu kao privilegij kojom se državna povlast daje samo vjeri katoličkoj. Zakmardi je osobito brinuo o protuturskoj obrani te je bio zadužen za streljivo i hranu za vojsku koja se čuvala u varaždinskoj tvrđavi. Unatoč porazu Turaka (1644.) bečki je dvor potpisao sramotan Varšavski mir koji će nanijeti još puno zla Hrvatskoj. Što se dalje događalo sa Zakmardijem, točno ne znamo. Iz saborskih zaključaka saznajemo da nije pošao u rat i tamo proveo četiri godine, kako stoji u njegovoj barunskoj diplomi. Iako on u svojoj oporuci iz 7. srpnja 1664. spominje da će poći u rat s carskim četama, više je nego očito da je sudjelovao na zasjedanju sabora 23. i 24. listopada, a bitka kod Svetog Gottharda bila je u kolovozu. Moguće je jedino da je on, kao vrhovni nadzornik, dopremao streljivo našim četama pod Kanižom. Zakmardi je bio i veliki crkveni i narodni dobrotvor. Tijekom svoje javne službe stekao je veliki imetak. Nabrojimo samo nekoliko njegovih posjeda: Špiranec, Brckovština, Ščrbakovec, Međa, Pavlovec, Dubovec, Brdovec, Dijankovec, Štrucljevo i druge. Osobito je pomagao siromašnim đacima u samostanima pa je tako 1659. poklonio samostanu isusovaca u Varaždinu trećinu svojega žita i vina. Koliki su bili njegovi pokloni tom samostanu, najbolje se vidi iz bilježnice sačuvane pod naslovom De seminario Varasdiensi per M Joannem Zalanardi. Prothonotharium funda/o. Regestum et ordinatio. U svojoj oporuci iz 17. srpnja 1664. Zakmardi je isusovačkome sjemeništu u Varaždinu ostavio svoja dobra i kuriju u predgrađu Varaždina, posjed u Tmovcu, vinograd u Svetome Iliji, kmetove u Zeketinu i sve posjede na području Varaždina. Na svoj je račun omogućio uzdržavanje jednomu pitomcu iz Donjega grada u Križevcima. U veljači 1667. u svoje ime i kao izvršitelj oporuke brata Đure, pred Čazmanskim kaptolom dodijelio je varaždinskome sjemeništu: posjed Jakopelec, gornji Kalnik s dvorom, pola dobra Brezovice, zatim Dedine, Obreš i Ljubeščicu, dvor u Tumovcu, sjenokoše u Okragima ili Zlatošišću i dva jutra zemlje preko Drave. Za poklon koji je primio, samostan je dužan uzdržavati sedam đaka iz Križevaca. Pavlinima iz Lepoglave poklonio je posjed Ulilje u Štajerskoj u kojemu su se i nastanili. Kralj Leopold je 1665. dodijelio sav posjed Ciglenice Zakmardiju čime se povećao njegov, ionako velik, imetak.[8]

Dana 19. studenog 1658. godine Zakmardi je od Nikole Erdödyja kupio posjed Olimje za 12 000 forinti i taj je posjed poklonio redu svetoga Pavla prvog pustinjaka, to jest pavlinima za podizanje samostana u kojem će boraviti dvanaestero braće. Ugovor s pavlinima potpisan je 22. listopada 1662. kada im je Olimje predano, a ugovor su potpisali Ivan Zakmardi Dijankovečki i general reda Martin Borković, a još su sudjelovali lepoglavski potprior Jakov Obostranec i Mihovil Soos kao pratnja. S obzirom da je Zakmardi stekao veliki imetak tijekom službovanja, a ostavši bez potomaka, razmišljao je što bi s tim imetkom napravio i kako bi ga što bolje iskoristio. Tada je odlučio da će nešto napraviti za svoje rodne Križevce te odlučio da će u Donjemu gradu sagraditi crkvu i samostan jer je u tom dijelu boravila i vojna posada. Želio je i unaprijediti svoje rodno mjesto tako da se u gradu čita više svetih misa i da se obilnije dijele sveti sakramenti. Naime, u to su vrijeme u Gornjemu gradu djelovali franjevci – ondje su imali samostan i crkvu sv. Marije, a koju su preuzeli od augustinaca 1626. godine – te su obavljali svećeničku službu za potrebe žitelja. Međutim, problem se javlja kada padne kiša pa je do samostana i crkve, koji su udaljeni svega sto koraka, problem doći, a prolazak je ponekad zbog oborina i nemoguć. S druge strane nalazi se i župna crkva Svetoga Križa, koja je također izvan gradskih zidina Donjega grada pa vojna posada i tamošnje stanovništvo može prisustvovati tek jednoj misi. Svi ti razlozi potaknuli su Zakmardija da u utvrđenome dijelu, odnosno u Donjemu gradu u Križevcima, osnuje samostan s crkvom koji bi zadovoljavao potrebe stanovništva. Zakmardi je razmišljao koji bi red doveo u Križevce, a odluka je pala na pavline iz nekoliko razloga. Naime, pavlini su prema svojim konstitucijama mogli posjedovati određeni imetak, za razliku od franjevaca koji to nisu smjeli, posjedovali su pravo glasa na Hrvatskome i Ugarskom saboru, a pokazali su se i dobrim duhovnicima među vojnim posadama. Tu svoju vrlinu pokazali su u Poljskoj braneći Čenstohovu puna tri mjeseca od, tada jake, švedske vojske. Ponukan tim događajem Zakmardi se odlučio za pavline, ako bude potrebna i takva vrsta obrane u Donjemu gradu. Posljednji razlog bila je Zakmardijeva želja da pavlini u Križevcima osnuju školu.[9]

O organiziranijem školstvu u Križevcima ne možemo govoriti prije dolaska upravo pavlinskih redovnika, za koje imamo sačuvane pouzdane izvore. Upravo je taj dio školstva bio jedan od ključnih razloga zašto je pavlinski dobrotvor Ivan Zakmardi Dijankovečki odlučio dovesti pavline u Križevce. Ispravom iz 27. kolovoza 1665. godine, sklopljenom pred Čazmanskim kaptolom, pavlini su se obvezali podići samostan u Donjemu gradu, u kojemu će morati boraviti dvanaest redovnika te su se obvezali otvoriti elementarnu školu, a zatim i niže razrede gimnazije (scholas inclusive ad syntaxim docere) za pouku ne samo hrvatske, nego i krajiške vlaške djece. Tako su križevački pavlini već 1670. godine otvorili školu ad literariem palaestram humanioribus studiis aperindam kako bi pomogli domaćoj i obližnjoj mladeži (vlaškoj), koja mora ostati bez naobrazbe ili uz veliki trošak roditelja ići u udaljene gradove, kako je to zabilježio pavlinski kroničar Križevčanin Nikola Benger, koji je i sam potekao iz iste gimnazije.^[10] Međutim, vlasti su ubrzo zatvorile školu jer je djelovala bez kraljeva znanja, stoga se križevačko Gradsko poglavarstvo Donjega grada obratilo kralju Leopoldu I. molbom za dozvolu djelovanja već osnovanoj školi, a za što se zauzeo vrhovni križevački kapetan i carski komornik Ernest od Trauttmansdorfa, koji je bio namjesnik vrhovnoga kapetana Hrvatske krajine i gradački tajni ratni savjetnik. Tako je na kraju kralj Leopold I. dana 4. travnja 1675. izdao diplomu sljedećeg sadržaja:

„Mi Leopold, Božjom milošću izabrani Rimski car, uvijek veličanstveni, kralj Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Wutemberga, Gornje i Donje Šleske, Marke Moravije, Gornje i Donje Luzacije, grof od Habsburga, Tirola i Gorice, objavljujemo svima i svakom pojedinom u Hrvatskoj i Slavoniji, vrhovnim zapovjednicima krajina naših kraljevstva, njihovim zamjenicima i ostalim zapovjednicima, kapetanima, stjegonošama, časnicima i ostalim vojnicima Vlasima koji se tamo nalaze a mi ih plaćamo, i svima na koje se to odnosi: da srni Mi prije nekoliko godina, potaknuti prirođenom revnošću za spas duša i za širenje prave katoličke vjere i vjeroispovijesti, među ostalim, dobrohotno odlučili: podići i pokrenuti neku školu u rečenim našim krajevima, ili na nekom njima vrlo blizom mjestu, pomoću koje bi se domaća, posebno pak vlaška mladež (koja sa svojim pređima ili roditeljima pripada pravoslavno-shizmatičkoj vjeroispovijesti, te se zbog toga teško može vratiti jedinstvu Katoličke crkve) mogla obrazovati i odgajati u pravoj katoličkoj vjeri i vjeroispovijesti, kršćanskim krepostima, dobrom i poštenom ponašanju te znanju. Tu pak našu revnu i spasonosnu nakanu i dobru volju odgodili su i spriječili ovi nedavni ratni nemiri i opasna vremena. Poslije je nama o tome više javljeno, a ujedno su donesene potvrde Kaptola Čazmanske crkve od 27. kolovoza 1665., te suca drugih senatora i čitave zajednice starog i Donjeg našeg grada Križevaca od 6. veljače 1666., čijom snagom se pokazuje, da je Georg Zakmardi u posljednjoj točki svoje odluke pravilno sastavio prijenos, ili bolje rečeno zakladu i odredio da za spas, olakšanje i spasenje svoje duše i duše svojih predaka, oci svetog Pavla, prvog pustinjaka, čitaju i služe mise, a oni će u isto vrijeme biti dužni i obavezni osnovati školu „Slobodnih vještina“ (artium liberalum) za bolji odgoj i obrazovanje, kako hrvatske tako i slavonske, tako i vlaške mladeži, za veći napredak prave vjere katoličke. U tu svrhu i za njezino izvršenje, poklonio je i odredio da se istim već spomenutim ocima sv. Pavla, prvog pustinjaka, za izgradnju samostana dadne na dar njegova kuća koja se nalazi u spomenutom gradu Križevcu i druga dobra koja se nalaze u često spominjanom gradu Križevcu i na njegovu posjedu u Dijankovcu. Spomenuti oci su u gradu Križevcu kroz neko vrijeme već vodili školu do sintakse i to ne bez uspjeha, koja je poslije kratkog vremena bila zabranjena, jer da je bila započeta bez našeg odobrenja. Zbog tog razloga su nam sudac, senat, grad i čitava općina križevačka dali gore spomenuta svjedočanstva uz preporuku presvijetlih: našeg komornika, vrhovnog kapetana križevačkog i vjernog i od nas voljenog Ferdinanda Ernesta od Trauttmannsdorfa, zamjenika vrhovnog kapetana slavonskih krajina, što više, primili smo obavijest i od naših osobnih i ratnih savjetnika pravoslavaca. Oni su nas pokorno i preponizno molili, da se dobrohotno udostojimo dati pristanak i dozvolu i da nju svojom rukom i svojim pečatom potvrdimo. Njezinom snagom bi onda spomenuti oci sv. Pavla, prvog pustinjaka, koji tamo u Križevcima već stalno prebivaju, mogli i imali pravo, bez ikakve zapreke il bilo kakvog protivljenja, sada kao i prije, poučavati u spomenutim vještinama obje mladeži, domaću i vlašku, i držati školu za niže učenje od početka ili osnove pa, isključeno, sve do poezije, na veću slavu Božju i na čast preblažene i bezgrešne Djevice i Majke Marije, za veće širenje Katoličke crkve, vjeroispovijesti i vjere. Udovoljavajući ovim preponiznim molbama i prošnjama, ovim potvrdnim pismom blagostivo i dobrostivo pristajemo i odobravamo. Ujedno pak često spominjane redovnike sv. Pavla prvog pustinjaka, dobrohotno opominjemo, da u spomenutim naših hrvatskim i slavonskim krajevima i to mladež rođenu u Križevcu, posebno pak vlašku a i drugu mladež, koja bi radi došla onamo, sa svom blagošću i bez ikakvih opterećenja poučavaju i uče u svakom štovanju Boga, u pobožnosti, skrušenosti, dobrim običajima i znanju i da takvu školu ponovno započnu, vode i nastave. Svima pak našima koji su gore spomenuti i koji u našim krajinama i pod našim stijegom i uz našu plaću služe vojsku, ozbiljno opominjemo, da se ni na kakav način ne suprotstavljaju ni protive ovoj našoj dozvoli i potvrdi i da spomenute oce sv. Pavla prvog pustinjaka ne sprečavaju u održavanju ove škole. U svjedočanstvo toga ovo pismo potvrde potpisujemo svojom rukom i zapovjedili smo da se ono zapečati našim pečatom. Dano u našem gradu Beču, 4. dana mjeseca travnja, godine Gospodnje 1675., našeg kraljevanja Rimskim carstvom sedamdesete godine, Ugarskom dvadesete, Češkom desete godine.

Leopold, v.r.“[11]

Slika 2. Diploma kralja Leopolda I. kojom se odobrava rad Pavlinske gimnazije u Križevcima (fototeka Gradskog muzeja Križevci)

Iz diplome se vidi da je prvotna škola pavlina bila zabranjena, ali svakako je važna činjenica poučavanje vlaške mladeži koja, kako piše u diplomi, pripada pravoslavnoj (shizmatičkoj) vjeroispovijesti. Vrlo važan detalj iz sadržaja diplome jest taj da će škola biti jedan od mehanizama za veće širenje Katoličke crkve, vjeroispovijesti i vjere, a domaću i vlašku mladež će se svom blagošću i bez ikakvih opterećenja poučavaju i uče u svakom štovanju Boga, u pobožnosti i skrušenosti, dobrim običajima i znanju. Tako da je djelovanje Pavlinske gimnazije imalo višestruko značenje. Tu vrlinu pavlinskih škola istaknuo je i Ivan Krištolovec: „U našim školama koje smo otvorili po želji građana i potaknuti vlastitom ljubavlju, našli smo plemenitu radost života. Mnoge smo mladiće katoličke i pravoslavne, kojih u ovom kraju ima veliki broj, ustrajnim radom privodili u društvo muza. Našim školama predajemo osnovno znanje za daljnje školovanje. Kada smo mladiće poučili sintaksi dali smo ih na više škole ocima Isusovcima.“[12] Što se tiče djelovanja same škole, popisa učenika, nastavnika, ex libris i sl., podaci su slabo poznati, gotovo da ih i nema, osobito o počecima djelovanja nakon 1675. godine. O križevačkoj Pavlinskoj gimnaziji zasigurno znamo da je bila humanistička, latinskoga smjera, ali je nastavni jezik bio materinski, kajkavski.[13] Važno je napomenuti da gimnazija 17. stoljeća nije tipična srednja škola u koju se upisuju učenici nakon osnovne, već je ona i osnovna i srednja škola u jednom, a njezini su učenici mlađa i starija djeca pa i zreli mladići od dvadeset ili više godina, a jedini uvjet za upis bila je osnovna pismenost (ponekad ni to) koju su mogli steći u gradskoj župnoj školi, svjetovnoj školi ili privatnom obukom, tako čestom među djecom plemića.[14] Kako je ovdje već spomenuto, ključni događaj za razvoj pavlinskoga školstva bio je dolazak družbe Isusove u kontinentalni dio Hrvatske i njihovo međusobno povezivanje. Da je i križevačka gimnazija slijedila isusovački Ratio studiorum, govori činjenica da je bila ustrojena kao niža gimnazija s četiri razreda, odnosno parva, principia, grammatica i syntaxa.[15] Najviše podataka o Pavlinskoj gimnaziji u Križevcima dolazi iz 1770. godine kada je napisan popis redovnika. Tada se spominju učitelji parve i syntaxis, što navodi na zaključak da je jedan učitelj vodio po dva razreda.[16] Temeljni program rada bili su duhovna obnova vjernika, odgoj mladeži u katoličkome duhu i život redovnika prema konstitucijama sv. Augustina, a na njega je nadograđen školski sustav reformiran po uzoru na isusovačka učilišta.[17]

Zlatno doba križevačke Pavlinske gimnazije veže se uz posljednje godine vladavine kraljice Marije Terezije kada je križevačku gimnaziju polazilo najviše učenika jer je u Gornjemu gradu ukinuta franjevačka škola[18]. Također, bilježi se da je u pavlinsku školu na poučavanje dolazila i mladež iz okolnih krajiških mjesta.[19] Prenapučenost škole bio je razlog zašto su pavlini 1773. godine zatražili od Gradskoga poglavarstva veće i prikladnije prostore u kojima bi se mladež mogla obrazovati.[20] Gradsko poglavarstvo ustupilo je prazan prostor u gradskoj vijećnici, ali uz uvjet da gramatikalni razredi ne čine izgrede, na što su se pavlini obvezali.[21] Brigu o školskome prostoru vodio je Ćiril Novak, predstojnik samostana i nadstojnik škole (kako se sam potpisivao).[22] Godine 1776. Kraljevsko namjesničko vijeće Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pozvalo je križevačko Gradsko poglavarstvo da s pavlinima pronađe nove prostorije za potrebe križevačkih škola, ali se želja Kraljevskoga namjesničkog vijeća nije ostvarila.[23] Međutim, uskoro je broj učenika pao,[24] tako da je dvije godine prije ukinuća pavlinskoga reda gimnazija brojila 27 učenika – devetnaest je bilo sinova seljaka i građana, a osam plemićke djeca. Struktura je, prema Antunu Cuvaju, izgledala ovako:

III gramatikalna škola: 1. razred 5, 2. razred 4, 3. razred 4; ukupno 13 učenika;

II gramatikalna škola: 1. razred 5, 2. razred 3; ukupno 8 učenika;

I gramatikalna škola: 1. razred 2, 2. razred 4; ukupno 6 učenika.[25]

Učitelj u toj školi bio je Ignjat Marek, bivši isusovac, koji je bio ravnatelj gimnazije u Varaždinu u razdoblju od 18. listopada 1786. do 6. ožujka 1787. godine.[26] U popisu iz 1770. godine saznajemo da se u križevačkoj Pavlinskoj gimnaziji učio i njemački jezik, a nastavnik toga predmeta bio je Martin Gruber, a kao nastavnici spominju se još Ksaver Sabolić (definitor provincije), Andrija Strotzinger i Ignacije Mataković, lepoglavski profesor koji je predavao sintaksu. Knjižničari su bili Benedikt Begri i Budimir Jarnić.[27] Dvije godine prije ukinuća reda uz spomenutoga Ignjata Mareka, koji je bio prefekt škole, spominje se još i kateheta Januar Stankowich, nadalje Hilarije Szedmak, Vinko Horvath i Valentin Carlegh (kao školski pomoćnik) te Martin Bellaich kao kurator.[28] Među uglednijim pavlinima koji su upravljali samostanom i vodili nastavu bili su profesor logike Jakov Obostranec, potom  i profesor filozofije Josip Bedeković. Kao pitomci križevačke gimnazije, a koji su poslije također postali ugledni pavlinski redovnici, bili su već spomenuti Nikola Benger, Tomas Štos i Hrizostom Križ.

Kako je već i Đurđica Cvitanović utvrdila, nakon konfiskacije pavlinskih samostana 1786. godine, najveći dio pavlinskih umjetnina, kao i biblioteke, odaslano je u Ugarsku[29] i ne postoji neka vrsta ex librisa na temelju koje bismo mogli saznati i vidjeti koje su udžbenike koristili profesori Pavlinske gimnazije u Križevcima, to jest od kuda su učenici crpili svoja znanja. Kako je već nekoliko puta istaknuto, križevačka je gimnazija slijedila Ratio studiorum pa na temelju toga možemo pretpostaviti učenje križevačkih đaka prema latinskoj gramatici Emanuela Alvaresa, De institutione Gramatica libri tres. Možda je u uporabi bilo čak i njemačko izdanje koje je za varaždinsku gimnaziju pripremio Nikola Plantić, Kurtze Einlaetung zur lateinischen Sprache, a koja je izdana prema naputcima školske reforme koju je zadnjih desetljeća 18. stoljeća provodio bečki dvor.[30] Pretpostavku možemo temeljiti prema popisu iz 1770. godine i činjenici da je Martin Gruber bio nastavnik njemačkoga jezika i moguće je da je i taj udžbenik, odnosno njegov prvi svezak, bio u optjecaju u Križevcima. Kako je varaždinska gimnazija najbliža križevačkoj, a i na primjeru nastavnika Ignjata Mareka, možemo iskoristiti još neke primjere jer se već pokazalo da su međusobne veze postojale. Na tragu školske norme iz 1769. godine kada je njemački jezik uveden kao nastavni jezik, Kraljevsko vijeće je na sjednici održanoj 20. listopada preporučilo sastavljanje njemačko-hrvatske gramatike za učenje njemačkoga jezika u gimnazijama i trivijalnim školama.[31] Pozivu su se odazvala trojica autora: Ernest Matijević iz Ivanića koji je tiskao svoju gramatiku kod zagrebačkoga tiskara Antuna Jadera 1771. godine pod naslovom Pomum granatum; pavlin Maksimilijan Liebl je u Beču 1772. godine tiskao hrvatsko-latinsko-njemačku početnicu (koja je danas izgubljena), a Antun Raisp sastavio je gramatiku pod naslovom Nemska gramatika oder Anfangsgründe der deutschen Sprachkunst, zum Grebrauche der croatischen Jugend. In der Landessprache verfasset, a pripremio je štokavsku inačicu spomenutoga djela koja vjerojatno nikada nije bila tiskana.[32] Poznati su, među ostalima, kasniji slični anonimni školski trojezični udžbenici, kao Elementa lingua latinae, Začetek navuka diačkoga jezika (Budim, 1781.), Radices latinae linguae (Zagreb, 1788.) i dr.[33] Vjeronauk se najvjerojatnije učio prema već spomenutome katekizmu Petra Kanizija.[34]

Vladavina Marije Terezije i njezina nasljednika Josipa II. poznata je kao razdoblje velikih reformi, a one nisu zaobišle ni školstvo. Upravo pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja i razvoja znanosti sredinom 18. stoljeća, uvode se promjene u gimnazijski program diljem europskih učilišta koje prihvaća i bečki dvor te nastoji modernizirati škole u Monarhiji, a uz to postupno uvodi germanizaciju u tadašnje latinske srednje škole, u kojima je nastavni jezik bio materinski jezik učenika samo u nižim razredima.[35] Veće promjene slijede nakon ukinuća isusovačkoga reda. Godine 1774. objavljen je Allgeimeine Schulordnung prema kojemu se škole dijele na trivijalnu u selima, normalnu (osnovnu) u većim mjestima (četiri razreda) i glavnu (srednju) školu u sjedištima okružja. Prema Školskome redu nastavni program bio je prilično jednostavan, a uobičajeni predmeti bili su vjeronauk, čitanje, pisanje, računanje, crtanje i slično. U krajiškim školama službeni jezik bio je njemački, ali se u nižim razredima nije primjenjivao jer učenici te dobi nisu imali temeljna znanja jezika.[36] Uz obvezu pohađanja nižih škola, odlukom se preporučuje osnivanje posebnih djevojačkih škola te u normalnim školama učiteljski tečajevi za buduće učitelje u pučkim školama.[37] Godine 1777. donesen je Ratio educationis, temeljni dokument za uređenje državnog školstva – Opći školski i obrazovni sustav za Ugarsko Kraljevstvo i njemu pridružene zemlje, a time je proširen sustav pučkih ili narodnih škola, kojima je (gradskim) pripojio prijašnji gimnazijski prvi razred, tako da je srednja škola sada imala pet razreda (tri gramatička i dva humanistička). Tim je dokumentom vrhovna uprava školstva bila podređena Dvoru, koji je pak upravljao preko svojih institucija Ugarskoga namjesničkog vijeća i Hrvatskoga kraljevskog vijeća, odnosno unutar njih preko školskih povjerenstava.[38] Profesura i vodstvo u srednjim školama i dalje je povjereno svećenicima i redovnicima, što vidimo na primjeru Križevaca, gdje su redovnici bili uključeni u rad narodne škole, a moguće da su sudjelovali i u njezinu formiranju. Naime, od 21. do 27. listopada 1777. Antun Mandić je kao nadzornik za uređivanje i osnivanje narodnih škola, među ostalim, boravio i u Križevcima.[39] Dočekao ga je gradski sudac Kešer (Kesser), kojega je upitao je li postupio prema naputku iz 19. listopada u kojem je istaknuto kako se mora sastati s Gradskim poglavarstvom glede osnivanja narodne škole. Kešer je odgovorio kako je, zbog činjenice da su građani siromašni i da je teret od 500 forinti prevelik za plaću učitelja, Mandić tražio da Kešer napravi zajednički sastanak s Poglavarstvom te pavlinskim priorom[40] i gvardijanom franjevaca. Na sjednici je franjevački gvardijan prihvatio preuzeti trošak za četiri učitelja, ali pod uvjetom da mu se u samostanu ne umanjuje broj redovnika. Prior pavlina Ćiril Novak prihvatio je dati petoga učitelja, a koji je već kod pavlina bio predodređen za elementarne razrede, dok se Poglavarstvo obvezalo osigurati prostor za izvođenje nastave u javnoj gradskoj zgradi (to je po svoj prilici bilo na južnim gradskim vratima).[41] Tako Kraljevsko namjesničko vijeće dopušta sklapanje ugovora među školskim ravnateljstvom, franjevcima i pavlinima, 17. svibnja 1779. godine, a koji donosi sljedeće ugovorne obveze: 

Franjevci će dati dva učitelja za početnu obuku uz godišnju nagradu od 60 forinti.

Pavlini će dati jednoga preparandijalnog[42] učitelja i katehetu uz godišnju nagradu od 100 forinti. Za učitelja četvrtog razreda Grad će dati 200 forinti, ali nakon tri godine jer gradski dohoci to ne mogu u ovome trenutku namiriti. Tom učitelju Grad će osigurati stan.

Grad će sljedeće godine urediti potrebne učionice, a dotad će se nastava održavati u gradskoj vijećnici i u privatnim kućama. Tintu, papir, kredu i ostale školske potrepštine nabavljat će Grad.

Tako je osnovana Obća pučka škola u Križevcima,[43] čiji je četvrti razred bio priprema za pohađanje Pavlinske gimnazije jer se u tom razredu počeo poučavati i latinski jezik, a prvim ravnateljem imenovan je Josip Ferbarić.[44] Dana 14. listopada 1783. Filip Wohlgemuth[45], kao kraljev nadzornik narodnih škola, izdaje uputu za škole kojom je naložena izrada naučne osnove na učiteljskoj sjednici.[46]

Kao i svugdje na području Habsburške Monarhije, tako je intimatom cara Josipa II. godine 1786. ukinut pavlinski red, a time i pavlinske škole pa tako i ova u Križevcima. Međutim, promjene u školskom sustavu nisu došle preko noći niti se osposobljenoga kadra moglo samo tako riješiti, što ćemo vidjeti na nekoliko primjera iz Križevaca, gdje je pavlinska tradicija bila prisutna i vrlo aktivna još nekoliko desetljeća. Zanimljiv je naputak iz 30. studenoga 1786. godine kojim su definirane dvije odredbe. Prva, kako je ukinut pavlinski samostan i gimnazija u Križevcima, sukladno naputku koji potpisuje kraljevski nadzornik Filip Wohlgemuth, u škole se uvodi njemački jezik[47], što u Križevcima i nije novost jer je već spomenuto kako je njemački bio nastavni predmet i u gimnaziji, a što pokazuje popis iz 1770., gdje se kao nastavnik njemačkoga jezika navodi pavlin Martin Gruber. Druga odredba bila je zabrana protjerivanja Židova u školama i zahtjev za čovječno postupanje s njima, što je odgovaralo politici cara Josipa II. i donošenju njegova Patenta o vjerskoj toleranciji.[48] Vrlo je vrijedan školski izvještaj o uspjehu učenika drugoga razreda na kraju prvog polugodišta (semestra), sastavljen krajem 1787. godine iz kojega možemo saznati zanimljive činjenice o samim učenicima.[49] Tako znamo da je spomenute godine, odnosno prvo polugodište, završilo osam učenika, koji su slušali četiri predmeta: vjeronauk (doctrina Chirstiana), njemački jezik (elementa Lingua Germane), čitanje hrvatskog, njemačkog i latinskog (legendo Croatiae, Germane, Latinae) i pisanje na hrvatskom i njemačkom (scriptura croatiae et germanie). Izvješće za ovu školsku godinu sastavio je ravnatelj škole Ferbarić, dok je nastavnik ovoga odjeljenja bio Vito Rauminger, a kateheta Petar Kovačić, abolitus Paulinus Catecheta.[50]

U međuvremenu, 1788., nadzornik narodnih škola prestao je biti Filip Wohlgemut, a nakon velikih borbi za novoga nadzornika imenovan je svećenik, kasnije kanonik, Emerik (Mirko) Vory, ravnatelj normalne škole u Zagrebu.[51] Što se tiče križevačke škole, Emerik Vory potpisao je naredbu 16. rujna 1787. godine koja traži micanje redovnika iz škole, u ovom slučaju pavlina, a što pokazuje i bilješka ravnatelja Josipa Ferbarića na prednjoj strani dokumenta. Naredba traži pronalazak vjeroučitelja i uvođenje bogoslužja u školu, a za nastavnika je imenovan D. Rausch.[52] Novi naputak križevačkoj školi stigao je 27. studenoga 1787. godine u kojemu stoji da je iz državne blagajne za križevačku školu odobren doplatak od 390 forinti kao i odobrenje potpora za križevačke učenike.[53] Vrlo je zanimljiv podatak o uzimanju plaće za školskoga podvornika iz Zakmardijeve zaklade, koja je prije bila pod pavlinima. Istom odredbom odlučeno je o učiteljskoj plaći koja će iznositi 250 forinti te uvođenje svjetovnih učitelja u školu, a to su bili Matija Rausch i Franjo Radičević.[54]

Ravnatelji narodnih škola nisu podnosili izvješća samo o uspjehu učenika u školi, već i o samim nastavnicima, što možemo vidjeti upravo na primjeru dvaju spomenutih svjetovnih učitelja – Rauscha i Radičevića. Izvještaj o njihovu radu i sposobnostima za drugo polugodište 1788. godine podnio je ravnatelj Ferbarić.[55] Kao kateheta navodi se bivši pavlin Petar Kovačić. Škola pripada zagrebačkoj dijecezi i Križevačkoj županiji. Nastavne metode i moral učitelja Matije Rauscha kratko su i jasno ocijenjeni kao dobri. Govorni jezici su mu njemački i hrvatski. Što se tiče radnoga iskustva, Rausch je 11 godina predavao u Varaždinskom generalatu, a u ovoj sredini jednu godinu. Iz izvještaja vidimo da je nastavnik u prvome i drugom razredu. Prvi razred pohađa deset dječaka i sedam djevojčica, od kojih su dva pripadnika plemstva, a ostali građanskoga statusa. Drugi razred pohađa trinaest dječaka, od kojih su dva plemića, a jedanaest ima status građana. Učenici su tjedno slušali šest sati vjeronauka iz „malog“ katekizma. Devet i pol sati tjedno učili su slovkati i čitati na njemačkom i hrvatskom jeziku. Jedan sat tjedno učili su tzv. tabelarni[56] njemački i hrvatski jezik, dok se šest sati tjedno učilo pisati njemački i hrvatski. Dvanaest je učenika ocijenjeno ocjenom dobar, dok je ostatak ocijenjen osrednjom ocjenom. U drugome razredu vjeronauk se učio četiri sata tjedno. Učenje iz čitanke na njemačkom i hrvatskom jeziku provodilo se 3¾ sati tjedno, njemačka gramatika učila se dva i pol sata tjedno, dok se krasopis na njemačkom i hrvatskom jeziku učio šest sati tjedno. Na kraju polugodišta devet je učenika ocijenjeno ocjenom dobar, tri učenika dobila su osrednju ocjenu, dok su ostali ocijenjeni kao loši.   

Za nastavnika Franju Radičevića navodi se kako mu nastavne metode i moral nisu upitni u poučavanju mladih, ali „samo marljivim radom u znanju mladi su poštovani“.[57] Radičević je govorio njemački, latinski i hrvatski jezik te imao jednu godinu radnoga iskustva. Kao nastavnik u trećem razredu, ima četiri učenika – troje je građana, a jedno je navedeno kao zajedničko; u četvrtom razredu ima jedanaest učenika – četiri su pripadnici plemstva, a sedam ih je građanskih. Što se tiče satnice, Radičević je u trećemu razredu tjedno predavao dva sata vjeronauka iz proširenoga katekizma, šest sati krasopisa na njemačkom i hrvatskom jeziku, pet sati njemačkog jezika s govorom, dva sata biblijske povijesti, dva i pola sata aritmetike (tj. pravila vođenja računa) te pet sati čitanja na hrvatskome i njemačkom jeziku. Troje učenika ocijenjeno je kao marljivo, a jedan kao nemaran. U ukupnoj ocjeni jedan je učenik ocijenjen kao dobar, dvoje kao osrednji, dok je jedan ocijenjen kao loš. Što se pak tiče satnice u četvrtom razredu, učenici su dva sata tjedno slušali vjeronauk iz proširenoga katekizma, krasopis na njemačkom i hrvatskom jeziku poučavao se šest sati, njemačka gramatika slušala se jedan sat tjedno, a biblijska povijest dva sata tjedno, čitanje na njemačkom i hrvatskom jeziku bilo je pet sati tjedno, dok se latinski jezik učio četiri i pol sata. Osam učenika ocijenjeno je ocjenom dobar, dok su ostali ocijenjeni kao loši.

Na kraju izvješća ravnatelj Ferbarić unio je i određene napomene, odnosno odgovore na tri pitanja: Koje su prepreke boljem napretku?; Koje su stvari potrebne za bolji ustroj školskoga sustava?; Kakvo je stanje školske zgrade i školske opreme?. Odgovorio je kako je većem napretku prepreka nedostatak udžbenika – da bi se školski sustav bolje ustrojio i mladež napredovala, potrebno je nabaviti i bolje udžbenike za književnost. Što se tiče školskoga prostora i učionica, Ferbarić kaže kako je sve u dobrome stanju jer o tome brine Grad, koji ih ujedno opskrbljuje i drvima za ogrjev.[58] Iako su formalno redovnici pavlini isključeni, vidimo da se školovanje u križevačkoj narodnoj školi i dalje odvijalo pod njihovim nadzorom.

Nadzornik Emerik Vory 24. veljače 1789. obavještava križevačku školu o isplati nagrade za ravnatelja, tri učitelja, katehetu i školskoga podvornika iz Zakmardijeve zaklade. Također obavještava da je višim upravnim tijelima upućeno mišljenje (zahtjev) o preseljenju škole u prostor pavlinskoga samostana.[59] Koliko je zapravo bila jaka pavlinska ostavština u segmentu školstva, govori i dopis iz 3. studenoga 1789. godine u kojemu nadzornik Mirko Vory određuje supruzi Rausch (Rauš) nagradu u iznosu od 50 forinti iz Zakmardijeve zaklade za poučavanje ručnom radu djevojaka u školi koje su, kako smo vidjeli u prethodnome izvješću, zajednički pohađale školu s dječacima.[60] Istim dopisom određena je isplata nagrada iz Zakmardijeve zaklade za ravnatelja te tri učitelja. Međutim, to je ujedno bila i posljednja isplata iz ove zaklade. Naime, 30. studenoga 1789. školski nadzornik Vory šalje obavijest ravnatelju Ferbariću da se čitava zaklada križevačkoga pavlinskog samostana, a koju je utemeljio Ivan Zakmardi Dijankovečki, pripaja školskoj zakladi, tako da od tog datuma ravnateljeva, nagrade za tri učitelja i nagrade za katehetu kao i školskog podvornika pripadaju mjerodavnosti same škole.[61]

Četvrti je razred ukinut 1791. te škola ostaje na tri razreda pod nazivom Trivijalna gradska škola.[62] Školsko izvješće s kraja prvog polugodišta 1791. godine[63] pokazuje da je kateheta i dalje bivši pavlin Petar Kovačić. Nastavu u prvom i drugom razredu drže Halthia  Rausch i Josip Rausch. Nastavu u trećem razredu drži Franjo Ksaver Skully (Škulj). Iz izvješća možemo vidjeti da je prvi razred pohađalo osam dječaka i četiri djevojčice, od toga je jedan od učenika pripadnik plemstva, dok su ostali građani. Redovito ih je četvero, dok ih je osmero neredovitih. Drugi razred pohađa šest dječaka, jedan je iz redova plemstva, četiri iz građanskog staleža i jedan je pripadnik puka. Trojica su redovita i trojica neredovita. U trećem je razredu čak šesnaest dječaka, dok djevojčica nema – dvojica su iz plemićkoga staleža, jedan je pripadnik krajišnika, osmero ih je građanina, a petero je pripadnika običnog puka. Četrnaestorica su redovita na nastavi, a dvojica neredovita.

U Zbirci arhivskih dokumenata Gradskoga muzeja Križevci nalazimo izvješće o trećem razredu križevačke trivijalne škole s kraja drugog polugodišta 1792. godine.[64] Ovdje je i dalje kateheta bivši pavlinski redovnik Petar Kovačić, ravnatelj je i dalje Josip Ferbarić, dok je nastavnik, kako je to pokazalo i prije spomenuto izvješće, Franjo Ksaver Skully (Škulj). Za razliku od izvješća s kraja 1791. godine u kojem je navedeno da je nastavnik Skully imao šesnaest učenika, vidimo da je na kraju školske godine broj učenika porastao na dvadeset. Nadzornik Mirko Vory 13. travnja 1793. godine potpisao je odluku o imenovanju novog ravnatelja križevačke gradske trivijalne škole. Ravnateljem je imenovan Petar Kovačić, dotadašnji kateheta i bivši redovnik svetog Pavla, prvog pustinjaka.[65] Prema školskome izvješću iz školske godine 1793./1794. u križevačkoj školi predavalo je troje nastavnika.[66] Franjo Ksaver Skully (Škulj) držao je nastavu u trećem razredu, a prva dva razreda držali su supružnici Matija i Josipa Rausch, tj. Josipa Rausch bila je nastavnica za djevojčice. Prvi razred u prvom polugodištu brojio je ukupno dvadeset i pet učenika, od kojih je osamnaest učenika i sedam učenica. Dvoje je pripadnika plemstva, dvoje je pripadnika puka, a dvadeset i jedan je iz reda građanstva. Drugi razred brojio je tek šest učenika bez učenica, jedan je pripadnik plemstva, a ostalih su iz reda građanstva. Treći razred u toj školskoj godini pohađalo je petnaest učenika, jedan je bio pripadnik plemstva, a ostali su bili iz reda građanstva. U izvješću je ravnatelj i kateheta Kovačić naveo da je u prvom razredu pet učenika ocijenjeno ocjenom dobar, osam ih je osrednjih, dok je dvanaest loših. U drugome razredu jedan je učenik dobar, dvoje ih je osrednjih, a tri su loša. I na kraju, u trećem razredu pet ih ima ocjenu dobar, četiri su osrednja i šest ih je loših.

U školskom izvješću za prvo polugodište vidimo da su učenici slušali sljedeće predmete: vjeronauk, slovkanje i računanje, čitanje na hrvatskom i njemačkom jeziku te pisanje na hrvatskom.[67] Dostupno nam je i izvješće iz prvoga polugodišta školske godine 1793./1794. za drugi razred križevačke trivijalne škole, a koji je pohađalo tek šest učenika.[68] U potpisu je izvješća ravnatelj, bivši pavlin i kateheta Kovačić, dok je nastavnik Matija Rausch. Učenici su u ovome razredu imali pet predmeta: vjeronauk, čitanje na hrvatskom i njemačkom jeziku, njemačku gramatika, hrvatski pravopis, pisanje na hrvatskom i njemačkom jeziku te aritmetiku.

U ovoj zbirci dokumenata Gradskoga muzeja Križevci nalazimo izvješća i za drugo polugodište 1794. godine.[69] Nastavnici su i dalje Skully (Škulj) u trećem razredu i supružnici Matija i Josipa Rausch (nastavnica za djevojčice) u prva dva razreda. U odnosu na izvješće iz prvoga polugodišta, u ovome vidimo da je pao broj učenika za pet, tako da je prvi razred u drugom polugodištu brojio ukupno dvadeset učenika, od toga šesnaest učenika i četiri učenice; tri su plemića, petnaest je građana i dva su pučanina. Četiri je učenika završilo polugodište s uspjehom dobar, šest ih je bilo osrednjih, dok ih je čak deset bilo loših. Drugi razred brojio je četiri učenika i četiri učenice. Dvoje ih je bilo pripadnika plemstva, a četvero građanstva. Četvero ih je završilo ocjenom dobar, dvoje osrednjom ocjenom i dvoje lošom ocjenom. Treći je razred brojio jedanaest učenika bez učenica, svi redom pripadnici građanstva. Dvojica su završila ocjenom dobar, petorica osrednjom ocjenom, dok su četvorica ocijenjena kao loša. Opširno je izvješće ponovno podnio kateheta i ravnatelj Kovačić. Izvještaj za kraj drugoga semestra 1794. godine navodi kako su učenici u ovom dijelu slušali vjeronauk, syllabus, čitanje na hrvatskom i njemačkom jeziku te pisanje.[70] Petar Kovačić bio je ravnatelj do 1803. godine, kada je novim ravnateljem i katehetom imenovan Placido Kligor, također pripadnik pavlinskoga reda. Košćak donosi podatak da je bio kapelan (1806. – 1815.) za vrijeme župnika Petra Švagelja, a umro je 24. lipnja 1816. u Križevcima u šezdeset i prvoj godini života te je pokopan kraj kapele sv. Florijana.[71] Na kraju, posljednji ravnatelj koji je bio bivši pripadnik pavlinskoga reda bio je Petar Švagelj, ravnateljem škole imenovan 1816. godine i na toj je poziciji ostao do svoje smrti 1822. godine.[72] Ovdje na izravan način završava pavlinski utjecaj na križevačko školstvo, ali ostavština je, iz priloženoga, svakako golema, od osnivanja pučke škole pa sve do sredine 19. stoljeća kada će nastati najstarije poljoprivredno učilište u ovome dijelu Europe, Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište (osnovano 1860. godine).[73] U čitavom 19. stoljeću postojale su težnje za ponovnim osnivanjem gimnazije u Križevcima. Mnogi zahtjevi građana Križevaca za osnivanjem škole nisu uspjeli. Zemaljska vlada nije odobrila gradnju gimnazije, iako je gradska uprava bila spremna novčano sudjelovati u izgradnji i održavanju škole. Izgradnja nije zaživjela čak ni za vrijeme školskih reformi Mažuranićeve vlade. Zemaljska vlada opravdavala se postojanjem ostalih škola u Križevcima i manjkom novca. Želje građana za ponovnim osnivanjem gimnazije ostvarit će se tek na samom kraju 19. stoljeća.^[74]

Viša pučka škola 1895. – 1920.

Prijedlogom gradskih zastupnika 20. lipnja 1895. Zemaljska vlada osniva Višu pučku školu. Naime, Viša pučka škola realnoga smjera tek je djelomično imala status gimnazije. Poslije s nastavom kreću 5. i 6. te 7. i 8. razredi, a program je bio kao u gimnaziji. Kapaciteti školske zgrade u Zakmardijevoj 5 nisu bili dovoljni pa je odlučeno o izgradnji nove zgrade Više pučke škole (današnja OŠ Ljudevita Modeca Križevci). Kamen temeljac postavljen je 8. rujna 1900., a nastava je počela već sljedeće godine u rujnu i trajala sve do 1920. godine. Viša pučka škola prestala je djelovati nakon 25 godina rada, a Križevci ponovno dobivaju gimnaziju.^[75]

Realna gimnazija 1920. – 1941.

            Naredbom Kraljevske zemaljske vlade, Povjerenstvom za prosvjetu i vjere 7. kolo­voza 1920. br. 24712. ukidaju se 5., 6. i 7. razred Više pučke škole u Križevcima, a otvaraju se 1., 2. i 3. razred Kraljevske privremene male realne gimnazije.[76] Prva sjednica učiteljskoga zbora održana je 13. rujna 1920., a nastava je započela 16. rujna iste godine. Privremeni upravitelj bio je prof. Juraj Šušnjak koji je ujedno bio i upravitelj Učiteljske škole.[77] Nastavnici koji su radili: Juraj Šušnjak, dr. Rikard Kraus, Ivan Lovriček, Nikola Pavić, Ljuba Lapaine, Stjepan Sušnić, Ivan Paulik, Božena Oštrić, dr. Dane Šajatović, Svetozar Grubač, Dimitrije Nađ, dr. Maks Engel, dr. Janko Obreški, Vladimir Heruc, Ćiril Metod Hrazdira i Vladimir Heruc.[78] Nastava se odvijala u današnjoj zgradi Osnovne škole Ljudevita Modeca u kojoj se nalazila Učiteljska škola, Pučka škola i preostali razredi Više pučke škole pa se pristupilo izgradnji nove zgrade. Ovom prilikom donosimo i popis prve generacije gimnazijalaca u školskoj godini 1920./1921.