POVIJEST GIMNAZIJE U KRIŽEVCIMA

Početak školstva u Križevcima uvjetovan je djelatnošću crkvenih redova: „Svjetjenici, fratri i ini redovnici učahu domaću mladež polag posebne pogodbe pisati, čitati, računati, latinski itd., onda bi istom učenici išli u strane pokrajine na višje nauke. To isto se dakle moralo i s mladežju križevačke okolice sgadjati.“[1] Međutim, Neven Budak upozorava na oporuku Kristofora Konjskog koja svjedoči o postojanju javne škole u Križevcima krajem 15. stoljeća (odnosno 1499. godine kada je oporuka datirana) jer se među oporučiteljevim vjerovnicima spominje i rektor scole crisiensis.[2] To bi ujedno bio i prvi zabilježeni spomen škole u Križevcima, ali i jedna od najstarijih škola u Slavoniji uopće.[3] Antun Cuvaj u svojoj Građi za povijest školstva smatra da su začetnici školskoga života u Križevcima bili augustinci za koje navodi da su križevačku mladež učili čitanju, pisanju, računanju i najvjerojatnije latinskom.[4] Cuvaj svoju tvrdnju temelji na činjenici da su 1626. franjevci na istome mjestu naslijedili augustince i nastavili poučavati mladež početnim naukama, ali teško je reći o kakvoj je vrsti škole bila riječ. Vrlo je vjerojatno da se tu nije radilo o svjetovnoj školi, već školi unutar samostana koja je služila za poučavanje redovnika i redovničke mladeži,[5] a postoji mogućnost da je davala i početne nauke. Upravo je to donedavno vodilo do krivih interpretacija starijih autora, koji su se vodili mišlju da se radilo o javnoj školi, a što su ispravili Renata Husinec i Petar Delić u monografiji o povijesti križevačke Gimnazije.[6] Općenito govoreći, o organiziranijem školstvu u Križevcima ne možemo diskutirati prije dolaska upravo pavlinskih redovnika, o kojima imamo sačuvane pouzdane izvore.[7]

Ivan Zakmardija Dijankovečki

Za dolazak pavlina u Križevce svakako je najzaslužniji protonotar hrvatskoga kraljevstva Ivan Zakmardi. Zakmardi potječe iz Ugarske, o čemu nas izvještava i povjesničar pavlinskoga reda Nikola Benger. Kralj Leopold u diplomi iz 5. rujna 1666., kojom Zakmardiju dodjeljuje barunstvo, kaže: „in patriam tuam Croatiam et Sclavoniam rediisses, quo praedecessores tui ex Ungaria sese transtulerant.“ Zakmardijevi preci nastanili su se u Križevcima u drugoj polovini 16. stoljeća. Njegov otac Petar bio je bilježnik Križevačke županije, a majka Magdalena dolazi iz kuće Filipčića. Djetinjstvo je proveo u roditeljskoj kući, a više nauke, takozvani „humaniora“, završio je u Zagrebu kod isusovaca. Nakon toga odlazi u Olomouc gdje do 1625. postaje magistar filozofije. Vrativši se u Hrvatsku, postao je odvjetnik zagrebačke biskupije, a od 1632. plemićki sudac u Križevačkoj županiji pa mu te godine grof Nikola Esterhazy poklanja čitavu Folkuševčinu i Dijankovčinu, posjede u Svetom Petru Orehovcu i Čvrstecu. Godine 1635. lvan Zakmardi postao je bilježnik Varaždinske županije, a 1636. i županijski bilježnik kraljevstva te se zahvalio na službi plemićkoga suca Križevačke županije 1638. Zatim je izabran za vrhovnoga poreznika, tj. blagajnika Sabora i u komisiju za rješavanje takozvanoga Vlaškog pitanja.

Bitno je ovdje naglasiti da je 1641. izabran odbor na čelu sa Zakmardijem, kojemu je zadano pregledati i popisati povlastice i pravice kraljevstva (privilegiorum regni revisio et regis tratio). Donesena je odluka o čuvanju pravice i privilegije zaključane trima ključima – jedan ključ imat će ban, drugi će imati protonotar, a treći kaptol zagrebački. Time su postavljeni temelji zemaljskomu arhivu. Zakmardi je od 1642. pa sve do kraja života biran za zastupnika u Požunskome saboru. Godine 1643. dao je napraviti veliku hrastovu škrinju u koju su stavljene privilegije. Dana 30. travnja 1644. u Varaždinu izabran je za protonotara Hrvatskog Kraljevstva. Protonotarsku je službu Zakmardi obavljao savjesno i dobro, borio se za hrvatski narod i katoličku vjeru, a osobito je bio protiv privilegija koje su dobivali protestanti. U to vrijeme Hrvatska je bila posebno ugrožena od Turaka pa se Zakmardi, kao poslanik u Požunskome saboru, založio za hrvatske mladiće kako ne bi morali ratovati protiv Njemačke za interese kralja, nego čuvati hrvatske granice. Kao nuncij, uspio se izboriti da Ferdinand III. izda svečanu diplomu Hrvatskomu Kraljevstvu kao privilegij kojom se državna povlast daje samo vjeri katoličkoj. Zakmardi je osobito brinuo o protuturskoj obrani te je bio zadužen za streljivo i hranu za vojsku koja se čuvala u varaždinskoj tvrđavi. Unatoč porazu Turaka (1644.) bečki je dvor potpisao sramotan Varšavski mir koji će nanijeti još puno zla Hrvatskoj. Što se dalje događalo sa Zakmardijem, točno ne znamo. Iz saborskih zaključaka saznajemo da nije pošao u rat i tamo proveo četiri godine, kako stoji u njegovoj barunskoj diplomi. Iako on u svojoj oporuci iz 7. srpnja 1664. spominje da će poći u rat s carskim četama, više je nego očito da je sudjelovao na zasjedanju sabora 23. i 24. listopada, a bitka kod Svetog Gottharda bila je u kolovozu. Moguće je jedino da je on, kao vrhovni nadzornik, dopremao streljivo našim četama pod Kanižom. Zakmardi je bio i veliki crkveni i narodni dobrotvor. Tijekom svoje javne službe stekao je veliki imetak. Nabrojimo samo nekoliko njegovih posjeda: Špiranec, Brckovština, Ščrbakovec, Međa, Pavlovec, Dubovec, Brdovec, Dijankovec, Štrucljevo i druge. Osobito je pomagao siromašnim đacima u samostanima pa je tako 1659. poklonio samostanu isusovaca u Varaždinu trećinu svojega žita i vina. Koliki su bili njegovi pokloni tom samostanu, najbolje se vidi iz bilježnice sačuvane pod naslovom De seminario Varasdiensi per M Joannem Zalanardi. Prothonotharium funda/o. Regestum et ordinatio. U svojoj oporuci iz 17. srpnja 1664. Zakmardi je isusovačkome sjemeništu u Varaždinu ostavio svoja dobra i kuriju u predgrađu Varaždina, posjed u Tmovcu, vinograd u Svetome Iliji, kmetove u Zeketinu i sve posjede na području Varaždina. Na svoj je račun omogućio uzdržavanje jednomu pitomcu iz Donjega grada u Križevcima. U veljači 1667. u svoje ime i kao izvršitelj oporuke brata Đure, pred Čazmanskim kaptolom dodijelio je varaždinskome sjemeništu: posjed Jakopelec, gornji Kalnik s dvorom, pola dobra Brezovice, zatim Dedine, Obreš i Ljubeščicu, dvor u Tumovcu, sjenokoše u Okragima ili Zlatošišću i dva jutra zemlje preko Drave. Za poklon koji je primio, samostan je dužan uzdržavati sedam đaka iz Križevaca. Pavlinima iz Lepoglave poklonio je posjed Ulilje u Štajerskoj u kojemu su se i nastanili. Kralj Leopold je 1665. dodijelio sav posjed Ciglenice Zakmardiju čime se povećao njegov, ionako velik, imetak.[8]

Dana 19. studenog 1658. godine Zakmardi je od Nikole Erdödyja kupio posjed Olimje za 12 000 forinti i taj je posjed poklonio redu svetoga Pavla prvog pustinjaka, to jest pavlinima za podizanje samostana u kojem će boraviti dvanaestero braće. Ugovor s pavlinima potpisan je 22. lis